Lagane misli
ponedjeljak, 22.12.2008.
Za kraj...još jednom...
|
Pročitala sam opet sve svoje postove od onog davnog dana kada sam otvorila ovaj svoj blog. I shvatila sam da se od toga dana nije dogodilo ništa u mom životu što nisam sa vama podijelila. Sve one male radosti i velike tuge. Kraj jednog i početak novog života za Princeze i mene. Podijelila sam sa vama sve svoje tajne, one male i one velike. poklonila vam iskrenost u svakoj napisanoj riječi. Bili ste svjedoci jedne beskrajne ljubavi koja je i u tuzi i bolu bila predivna. Bili ste kritičari mojih tokova svijesti:). Bili ste prijatelji u noćima kada je samo tuga bila pored mene. Kada sam pomišljala da će me bol koju sam osijećala slomiti. Ali nekako sam se održala na nogama. Sakupila sve raspadnute komadiće sebe i tako je još uvijek. Ima me i to je za sada sve. Ne, nisam prestala željeti, što sam vama bezbroj puta ponovila, da želite. Nisam prestala vjerovati da za mene ne postoji ništa bolje od ovog života koji živim. Upravo u tome je i problem mogućnosti izbora, u samoj mogućnosti izbora. Kad imam samo ili - ili, meni bi trebala sredina, ali ne ova crtica između dva ili, jer ona nije izbor. Slali ste mi predivne riječi utjehe kada sam utjehu tražila u još jednoj neprospavanoj noći i molitvi da moja ljubav preživi i izbori svoju bitku. Dočekali ste me raširenih ruku kada sam se ipak vratila nakon što sam svog Anđela ispratila tamo kamo je morao poći. Uvjeravala sam i sebe i vas da je sve upravo onako kako je trebalo biti. Govorila sam vam da vrijeme donosi olakšanje, ali time sam samo tješila samu sebe i vi ste tješili mene iako ste vjerovatno znali da to baš i nije tako.Bili ste krasni virtualni prijatelji. Utjehu sam nekad nalazila u vašim postovima kada bi naišla na riječi koju su me najvjerovatnije trebale pronaći. Sad se moram pozdraviti sa vama. Možda ne zauvijek, ali već dugo ne mogu naći prave riječi da vam opišem svoje osjećaje. A mnogo ih je i bolni su, ali nekako ih ne mogu ispisati ovdje. Trebam se vjerovatno prvo sama sa njima suočiti. Presložiti potpuno čitav mozaik ovog svog života. Pa ako to jednog dana uspijem i budem još, možda se i vratim. Nikada vam neću prestati biti prijateljica. Nikada neću zaboraviti ove naše lijepe i ponekad tužne godine, ali otići moram. Razmišljala sam i o tome da blog u potpunosti izbrišem, ali imam osjećaj kao da bi time pobrisala dio sebe. I to onaj dio koji me je stvarao snažnijom nego ikada. Onaj dio sebe kada sam vraćala sebe sebi i u tome uspjela. I ne zaboravite samo još ovu rečenicu...neka vam ljubav uvijek bude vodilja a želja rukohvat. Voli vas vaša Lagana |
- 18:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #
petak, 19.12.2008.
Za kraj...
|
Lagana se oprašta od Vas dragi moji virtualni prijatelji... Pamtite me i ne zamjerite Vaša Lagana |
- 23:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 16.11.2008.
Cukar i sol
|
Vrijeme je za preslagivanje kockica, a ja sam ljuta. Ljuta sam jer sam mogla i trebala biti sretna žena. A jesam li? E pa to se i ja pitam ovih dana! A ako se to moram pitati onda očito nešto nije u redu. Ljuta sam na njega jer se usudio umrijeti. Baš. I na čije rame ja sad da naslonim glavu dok samnom gleda Juliu u Zgodnoj ženi? Tko će zajedno samnom pustiti suzu na zadnjoj sceni i reći: Ovako ću se ja tebi popeti na prozor? I vitez spasi princezu, a ona onda spasi njega. Ja sam njega možda i spasila. Pokazala mu koliko je moguće voljeti, bez obzira na sve. A tko će spasiti mene? Na koga ću se ja moći nasloniti kada i ako dođu teški dani? Baš sam ovih dana ljuta na njega. Ne može se samo tako otići i ostaviti ljubav koju nikada prije nisi imao. S kumom sam neki dan pila kavu i bila sam i na njega ljuta jer je tu i jer je živi podsjetnik da te više nema i neće te biti. Čula sam se s tvojom mamom koja je u bolnici u Zagrebu i na nju sam bila ljuta. I na sebe sam ljuta jer se ne mogu prestati ljutiti na tebe. Da, tako nekoga zavoliš i pustiš da on zavoli tebe, a onda odeš. I to odeš da se više nikada ne vratiš. I znam ja ono tvoje: I s neba ću te čuvati ljubavi. Vidim. Zato sam toliko ljuta i zato se raspadam po šavovima, zato sanjam da si živ i da si ozdravio, zato sanjam kako ti Princeze trče u zagrljaj a ja te gledam bojeći se trepnuti. Baš sam ljuta ovih dana. Nije trebalo tako biti. Obećao si. Nije trebalo tako biti. Trebali smo sad zajedno peći palačinke, gledati plačkaste filmove i zaspati jedno pored drugog. Trebali smo...A i ja sam odustala od borbe, obukla se u bol i tugu. Kao zid i kao zaštitu. Dok nije došao netko tko je prepoznao koliko je taj zid slab. Jer, kako Hornby kaže: Jednom kad nekoga pustiš gotovo svatko može ući. Ja se nisam borila tada. Odustala sam i zato sam bila ljuta i na sebe. Za sve sam te okrivila i bila ljuta. Više nisam i ne odustajem. Anđele moj, kojim putem triba ić, Da bi naša mrvu sriće, Zrno cukra a ne sol... Lagana |
- 21:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 18.10.2008.
Zatvaranje vrata
|
Zatvaranje vrata? Vjerovatno ćete se zapitati kakva sad vrata i kakvo zatvaranje. Danas me jedna od najvažnijih osoba u mome životu potaknula na razmišljanje o svemu što sam radila i bila. I to je zvučalo zaista ružno. Pogodilo me je iako ni sama sebi ne znam objasniti sve stvari koje sam u životu napravila. Zato sam odlučila sebi pokušati objasniti, a tada ću možda lakše sebi i oprostiti i ta će mi osoba, jedna od najvažnijih u mome životu valjda moći oprostiti i zaboraviti. Zatvoriti ta vrata. Jesam li nekada bila loša osoba? Vjerovatno nisam, bila sam ovo što jesam, ali pod nekim drugim okolnostima, okružena nekim drugim ljudima koji me nisu imali volju ni želju upoznati onakvu kakva jesam. Nisam zapravo ni ja njih. Nedostajalo je ono što sam se usudila pustiti iz sebe tek mnogo kasnije. Trenutak kada sam otvorila svoje srce spremna voljeti nekoga koga nisam rodila. Taj trenutak je za mene bio i predivan i zastrašujuć istovremeno jer sam se neprestano bojala boli i kraja svega, uvjerena da se meni ne može dogoditi ništa dobro, ništa zbog čega mogu biti sretna, a da nije vezano uz moje Princeze. Možda sam zbog toga radila sve ono što jesam, da se sačuvam od te boli i te patnje. Ali, kako u svemu postoji neka kozmička pravda, mene su i bol i patnja sustigle i pregazile na način za koji sam mislila da čak ni ja ne zaslužujem. I kada se to dogodilo pomislila sam da možda ipak nema smisla. Mogla sam opet postati onako nekakva, onakva kakva nisam voljela biti, onakva kakva zapravo i nisam bila. Bio bi to onaj lakši put. Možda? Ali nisam. Odlučila sam ipak izabrati onaj teži put. Onaj put u kojem se voli, iskreno i beskrajno. Put u kojem se bojite više za život osobe koju volite nego svoj vlastiti. Put u kojem se bojite da ćete se jednog jutra probuditi i da više nećete imati ljubav za koju ste bili spremni sve učiniti. Ali ćete na tom putu nasloniti glavu na rame te osobe i pomisliti da je to jedino mjesto na svijetu kojem pripadate. Da su ti poljupci jedini koje u životu trebate. Da je taj zagrljaj jedini koji vam vraća mir kada vam se čini da je sve oko vas krenulo pogrešno. Izabrala sam taj put u kojem ću i voljeti i na kojem ću se bojati da ne izgubim tu ljubav za koju sa spremna učiniti sve. Jedna od stvari koje na tom putu morate, ako se za njega ipak odlučite, je i ta da zatvorite sva vrata koja su iza vas ostala otvorena. I da se ne okrenete i ne virkate kroz njih. A ja ću, ako je potrebno, zamoliti osobu koju volim da mi bude podrška u trenutku kada ih budem zatvarala i da mi oprosti sve što je iza njih ostalo, pa ću i ja lakše oprostiti sebi i možda se manje bojati puta koji sam izabrala. I da me ipak podsjeti kako je taj put ispravan i vrijedi svakog koraka koji ćemo zajedno njime proći. A ja ću mu samo reći da ga volim i da se bojim i da je to sasvim normalna reakcija:). Lagana |
- 21:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.10.2008.
Home sweet home:(
|
Pita me moji prijateljica ima li uopće smisla objavljivati ovaj post. Tko će na to obratiti pažnju? Ne mora nitko, rekla sam joj, ali ja moram iz sebe izbaciti ovu ljutnju, bijes i ogorčenje. Ljutnu na sve one koji uporno okreću glavu i brišu ruke od onoga za što bi trebali biti odgovorni. Bijes i ogorčenje što je netko uzeo sebi za pravo da odume 26 godina života djevojci koja nije nosila kufer sa Zagorčevim dijamantima, djevojci koja od njegova lopovluka pod krinkom velikog domoljublja nije imala nikakve koristi, djevojci koja nije znala njegove prljave tajne i koga će on otkrivajući ih povući sa sobom. Sanader izjavljuje da će razriješenja biti razmatrana kada bude znao sve činjenice. Evo mu činjenice ukratko. Ovako se ne obračunavaju ni najveći svjetski narko dileri. Ovo je upozorenje Zagorcu. Ovo je hladnokrvno ubojstvo jer su onoga kojemu je poruka u vidu dva metka u čelo zaštitili kao ličkog medvjeda. Pa da. Pitam se ja gdje su svi ti dijamanti. Gdje su svi ti euri? Koliko ih je za sebe uzela Ivana Hodak? I sad mi padne napamet stih koji je u ratno doba uvijek svirao na svim radio postajama za vrijeme trajanja uzbuna. «Moja domovina, moja zemlja Hrvatska». Gdje je sad ta naša Hrvatska za koju su naši golubovi dali svoje živote? Koliko je bijelih ruža i suza djevojaka palo na mramorne ploče na njihovim grobovima? I zašto na kraju sve to? Čemu? 26 godina života i jedna mladost zaustavljena s dva metka u čelo, samo kao upozorenje. Što još možemo očekivati? Mala zemlja za veliki odmor...time smo vabili turiste jedne godine. I s onom...zemlja srdačnih ljudi...otprilike tako nekako. Kako smo od toga došli do ovoga danas. Mala zemlja za veliki kriminal. Mala zemlja za avanturu opasnog življenja. Zemlja nekolicine opasnih i naoružanih ljudi spremnih na hladnokrvno ubojstvo nevinih. Eto, draga moja gospođo Zagorec, vaš gospodin suprug je siguran u Remetincu. Samo vi mirno vodite vaše tvrke, da vam ne bi slučajno otišle u stečaj. Ja sa danas ljuta!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ovo nije zemlja u kojoj želim da moja djeca postanu odrasli ljudi. Dome slatki dome. Ali ni dom ni domovina više nisu sigurno ni slatko mjesto za život. Može prijedlog? Pustite ih sve iz Remetinca na jedan ograđeni prostor, ostavite otvoren samo ulaz, izaći ne smiju pa neka si oni to tamo riješe među sobom, a k njima neka dođu i oni koji imaju neriješena pitanja s njima. Baš me zanima tko bi ušao? Vratite nam sigurnu Hrvatsku. Da sam htjela svoju djecu odgajati pred cijevima pušaka i paljbom pištolja otišla bi živjeti u Ameriku pa bi bar financijski bila moćnija i nitko me ne bi uvjeravao da je inflacija «samo» 8%. Naravno, luksuzni automobili, jahte i avioni nisu poskupljivali pa kad se to uzme u prosjek sa kruhom i mlijekom brojka je relativno ispravna. Ljuta sam!!!!!!!! Dosta je bilo! Da bar ovo moje dosta može nešto promijeniti! Ali milijun DOSTA!!!! bi moglo. Pozivam sve vas koji jednako mislite da objavite postove samo sa DOSTA JE BILO!!!!! Možda nešto pokrenemo, a ako i ne, makar možemo reći da smo pokušali. A večeras ću za 26 godina oduzete mladosti zapaliti svijeću na svom prozoru, kao što smo nekada davno palili za sve poginule da bismo mi imali mirnu i slobodnu Hrvatsku. Ljuta, bijesna i ogorčena Lagana |
- 21:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #
subota, 27.09.2008.
Samo...
|
Jučer i danas čitam svoje stare postove. Od onoga dana kada sam otvorila blog, a bilo je to zaista davno. Čitam i ponovo se sjetim vremena u kojima su ti postovi nastajali. Kakva sam osoba bila tada? Što sam osijećala? Dugo je vremena prošlo od mog prvog posta. Imam osjećaj, čitajući sve te tekstove, da to nekad nisam bila ja. Da je to bila neka druga žena i imala drugi život. I onda zaključim da sam to ipak bila ja, ali ja sasvim drugačija. Ona ja koja je imala neki drugi život, iako mi se sada ponekad čini da nikada i nije postojao. Izbrisala sam toliko toga što nisam željela pamtiti. Danas sam shvatila da su sve te priče ipak bile dio mene, mog života i da nisu nestale niti ih mogu pobrisati. Nemamo funciju delete, kako sam jednom napisala, pa ja sve to bacim u rec byn, ali kad-tad one isplivaju i napadnu. Uspomene, sjećanja, neki drugi život, tako dalek i stran, ali ipak moj. Promijenilo se mnogo toga. Drastično. Promijenila sam se i ja. Voljela bih vjerovati nabolje i znam da jesam. Nisam ovo što jesam postala onda kada sam možda trebala, mogla, postala sam onda kada me život bacio na dno i kada sam imala samo dva izbora. Ostati ležati ili se ustati, visoko podignuti glavu i krenuti dalje. Pa makar i ispočetka. Ja sam izabrala novi početak i nisam razmišljala koliko će biti teško. Usput sam taj svoj novi početak sebi dodatno otežala. Možda namjerno. Ne znam da li bi sada bila na to pitanje sposobna iskreno odgovoriti. Možda sam izabrala teži put da iskušam svoju snagu? Možda sam se raspadala od boli pokušavajući saznati koliko mi vremena treba da bol prođe i da zaližem rane. Ne znam. Danas sam ja, ova kakvom sam postala, ona ja kakvom želim biti. Ona žena koja zna iskreno voljeti i kada boli, ona ja koja je sretna kad pomisli da postoji zagrljaj u kojem bi poželjela i umrijeti. Ona ja koja se brine i kad za brigu nema baš nekog razloga. Ona ja koja dozvoli sebi biti tužna i sretna istovremeno. Još uvijek ne znam kako mi je uspjelo spojiti ovo dvoje. Ona ja koja je postala iskrena i više nego što je mislila da bi to ikada mogla biti. Ona ja koja pusti da suze teku kad god one osjete potrebu da iz nje izađu. Više ih ne zaustavlja. Ona ja koja više ne misli kako se tuga najbolje pobjeđuje još jednim nepotrebnim izlaskom u zadimljene klubove, gdje će usuti u sebe dovoljnu količinu alkohola da je utopi. Kako je rekla Frida: Pijem da utopim tugu, ali je kučka naučila plivati. Sad već dugo pustim mojoj tuzi da neopijena zapliva mojim mislima, pa ona i ja plivamo zajedno u mojim suzama. Nije to često. Ne oduzima mi to mir. Naprotiv, vrati mi ga. Kada u tišini noći pustim suze da se utrkuju mojim obrazima mir se vrati. Isperem njima tugu koja navrati. Ni sama ne znam zašto uvijek navraća, ali valjda smo se jedna na drugu navikle. A kada nje nema, kada otjeram i brigu i strepnju i strah, pustim sreću i nadu da zaplove mislima. Ponekad pomislim da sam sretna toliko, pa zaboravim neke datume zbog kojih bi morala biti tužna, kao danas. A nisam. Želim biti sretna jer zaslužila sam. Izborila sam se za ovaj život koji sada imam i onda kada ni moji najbliži nisu imali vjere u mene da ću to uspjeti. Jesam. I otežala sam sebi i ovaj život, ali sam preživjela. Ponosna na sve uspomene koje su ostale, samo uspomene. Čak i one teške. Želim biti sretna i u svoj album uspomena odsada pohranjivati samo sretne i lijepe trenutke. Može li se to? Možda? Tako da jednog dana, kada taj album budem prelistavala u mislima, sigurna u onom zagrljaju u kojem bi poželjela i umrijeti, mogu sebi reći Vridilo je. Poželite mi sreću onako kako je ja želim i Vama i sebi Vaša prijateljica Lagana |
- 21:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 20.09.2008.
...
|
Vidim da je podosta Vas koje pratim već napisalo postove o onome tko su i što vole a što ne vole. Pa da probam i ja. Bit ću iskrena, ali vjerovatno će mi se dogoditi i da nešto nehotice izostavim. Ne zamjerite. Tko je Lagana? Lagana je majka dviju prekrasnih Princeza Lagana je razvedena Lagana se nakon razvoda vratila u rodni grad koji je napustila 17 godina prije i otišla u Zagreb koji je zavoljela, čak više od rodnog grada Lagana je ona koja već tri godine nekada manje, nekada više uspješno balansira između želja, potreba i mogućnosti njenog tročlanog podstanarskog kućanstva Lagana je radila svašta dok nije odlučila što želi biti kad naraste Lagana je i narasla i odrasla Lagana ima divne prijatelje od kojih je nažalost sada udaljena tristotinjak kilometara Lagana se s njima redovno čuje i njihovi su glasovi oni koji donesu smirenje Lagana satima može pričati s njima i slušati priče iz života Zagreba Lagana, rođena dalmošica, zasuzi kada čuje...zagrebačkim ulicama cesta mog života teče Lagana je u 37 godina života proživjela toliko sreće i tuge, boli i patnje, nada i očekivanja da se ponekad i sama zapita za koliko toga još ima snage Lagana je voljela i bila voljena u okolnostima od kojih bi mnogi uplašeni pobjegli Lagana nema običaj bježati, a niti se predati Lagana bi ponekad voljela da ima taj običaj Lagana ne poklanja srce olako...iako do toga je trebalo dugo putovati Lagana, jednom kad pokloni srce, kad zavoli i postane sretna počinje se i bojati Lagana zna da to nije baš ok, ali takva je Lagana samo kada pokloni srce, iskreno i zauvijek, kaže Volim te, ali tada Lagana to Volim te ponavlja beskrajno mnogo puta...jer Lagana zna da se neće potrošiti Lagana ima dvije mramorne ploče sa uklesanim imenima kojima poželi mirne nebeske poljane i pošalje im ljubav Lagana zaista misli da su dva groba previše za jednu ženu, za jedan život i za dvije ljubavi od kojih se nije uspjela oprostiti onako kako bi trebalo, onako kako je željela (kako se uopće zauvijek oprosti od nekoga koga volite) Lagana to više ne želi saznati Lagana se nada da je netko tko se igra s kartama njenog života ipak odlučio da je Laganoj dosta i sad Lagana čeka samo jedan Flash Royal...a ne traži puno, zar ne? Lagana je naučila da je Ljubav onda kada zagrlite osobu koju volite i kad je jedino što u tom trenutku pomislite...i to baš svaki put...nema iznimke...Bože, koliko ga volim Lagana je ona koja Vam svima želi takav zagrljaj Lagana Vam je ona virtualna prijateljica koja će Vam reći da ne pristajete na ništa manje od toga...nikada Lagana Vam tvrdi da je potraga ili čekanje takvog zagrljaja vrijedno svega...pa i malo tuge i patnje Što voli Lagana? Lagana voli iskrenost Lagana voli biti voljena Lagana voli kolače s puno kreme...po mogućnosti čokoladne Lagana voli svoju jutarnju nessicu Lagana voli knjige Lagana voli art filmove Lagana voli jazz Lagana voli gorku čokladu Lagana voli tjesteninu na sve moguće načine Lagana voli grizolino Lagana voli dekoltirane majice Lagana voli cipele s visokom petom Lagana voli skupe parfeme Lagana voli imati kratku kosu Lagana voli kada uspješno obavi neki posao Lagana voli vožnju po kiši Predug bi bio popis svega što Lagana voli...a gdje bi stalo još sve ono koga voli Što ne voli Lagana? Lagana ne da ne voli, Lagana jednostavno mrzi laž i neiskrenost Lagana ne voli one koji pričaju jedno a misle drugo Lagana ne voli buku i gužvu Lagana ne voli ljute ljude u svom okruženju Lagana ne voli kada je uzimaju zdravo za gotovo Lagana ne voli nered Lagana ne voli gledati osmrtnice pa obično brzo preskoči te stranice u novinama Lagana ne voli kada netko viče na nju samo zbog toga da bi se oslobodio vlastitih frustracija, jer ima ih i Lagana pa na nikog ne urla bez veze Lagana ne voli prekršena obećanja, jer ih Lagana sama nikada ne krši...zato se valjda i zovu obećanja Lagana ne voli janjetinju s ražnja Lagana ne voli crno vino Lagana ne voli prokulice Lagana ne voli miris jeftinog sapuna Lagana ne voli prijenos nogometnih utakmica na radiju Lagana ne voli odjeću od lana jer ne voli hodati zgužvana Lagana ne voli nositi trenerku i tenisice Lagana ne voli suknje...iako ih ponekad i nosi pa se ipak možda ne bi moglo reći da ih baš ne voli...više da ih ne preferira Lagana ne voli javne plaže Lagana ne voli samoću I ovaj bi popis bio predug pa za sada toliko. Ipak ste donekle uspjeli ubrati tko je Lagana...nadam se. Šaljem Vam pusu i smajl i želim Vam Onaj Zagrljaj Vaša Lagana |
- 21:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.08.2008.
Mom sinu...umjesto zagrljaja
|
Ovo je nešto što već dugo želim napisati. Iako ne mislim da će biti zbog toga lakše. Maleni moj, ti nikada nećeš ugledati ovaj svijet, lijep i šaren. Ja sam tvoja mama. Poznavali smo se. Učahurio si se u mojoj utrobi misleći da si tu siguran i zaštićen. Zaokružio si moj trbuh, lagano i gotovo neprimjetno nabreknuo moje grudi. Prepuna sam ti maleni moj kratkih i bolnih rezova. U ordinaciji sam. Ti nećeš nikada vidjeti moje lice koje će te s ljubavlju gledati. Nećeš mi moći čuti glas pun ljubavi za tebe, sine moj. Čujem glas liječnika dok mi pruža uputnicu. Tako je najbolje. Mogli bismo oboje umrijeti. Ili bi ti mogao ubiti mene dok te budem rađala. I zato je najbolje ubiti tebe. Da te ne zovu ubojicom majke a ti se nikada ne bi mogao braniti, jer nisi zdrav. Hodnici su dugi i prepuni ljudi koji nešto čekaju. Mama plače sine. Ali suze sam pustila da teku unutra da se ne razliju tim hodnicima prepunima ljudi koji čekaju. Toliko ih je isteklo u mene da sam već pomislila da ćemo se oboje ugušiti mojim suzama.Klupa. Sjeli smo sine. Ti i ja. Suze su potekle. Klize niz obraze, kotrljaju se niz vrat i grudi do trbuha. Trbuha u kojem ležiš miran i siguran. Ništa ti ne slutiš. Vjeruješ mi.Svojoj mami koja će te sutra osuditi na smrt. Stavljam ruku na trbuh. Očekujem nešto. Nadam se da ćeš mi dati neki znak pa da bacim onaj bijelo-ružičasti papir. Da zgužvam tvoju smrtnu presudu. Nema znaka. A već si 10 tjedana učahuren u mojoj utrobi. Tražim i očekujem znak da ćeš moći biti kao i tvoje sestre. Otvorenih, znatiželjnih očiju. Zvonkog smijeha. Ičega.Ništa se ne događa. Jesi li me čuo kada sam ti govorila? Kada sam ti rekla da sutra ujutro idemo na jedno mjesto gdje će te odvojiti od mene da bi otišao na jedno lijepo mjesto gdje ćeš ozdraviti. Pa ćeš mi se jednog dana vratiti, zdrav i predivan. Sve ćeš tada moći biti sine moj. Čak i astronaut. A ja ću te čekati i biti spremna kada se vratiš. Čuvam za tebe ime tvoga pradjeda. Ujutro te više nije bilo. Znaš, sestre su bile jako dobre prema meni. Nisam ja bila od onih mama koje dođu i plate da im ubiju sina. Ili kćer. Jako sam se bojala. Jesi li se i ti bojao, ljubavi mamina? Tako su mi te brzo oduzeli. Poslali te negdje gdje ćeš ozdraviti i vratiti se svojoj mami jednog dana. Ljutio bi se sine da znaš da sam već toga dana bila na poslu. Tvoja tvrdoglava mama. I rekli su mi hrabra. A opet, ne dovoljno hrabra da te rodi. Oprosti mi. Došla sam na posao tog dana jer sam te samo poslala negdje gdje će ti pomoći da ozdraviš sine. A ja te još čekam. A ti si očito veoma ljut na mene kada se ne želiš vratiti. I što još nisam srela nikoga tko bi te želio koliko i ja. Znam ljut si, ali ja sam tvoja mama i ja ću te čekati, kako sam ti i obećala. Čekati da mi ti oprostiš i vratiš se. Možda tada i ja sebi uspijem oprostiti? I tebi što onoga dana na klupi dao svojoj mami neki znak da ćeš moći živjeti. Makar treptaj. Da je bila samo kapljica. Oprosti mi maleni moj dječače. Tvoja mama koja te još uvijek čeka |
- 02:24 - Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 08.08.2008.
Ana Magaš...Simona Gotovac
|
Sjedim jučer na kavi sa prijateljicom novinarkom lokalnog tjednika i razgovaramo o alimentacijama i brakorazvodnim parnicama. I nakon što smo tu sve manje-više pretresle meni padne napamet slučaj Gotovčevih. Sa naslovnica nas opsjedaju svojim suzama i rastancima, pa zatim dirljivim mirenjima na "mjestima na kojima obavezno morate biti viđeni". On nju zlostavlja, pa je ne zlostavlja, pa im je dadilja odvela dijete, pa je ona otišla, pa se vratila...pa eto danas ugledam jednu naslovnicu na kojoj piše: Simona pegla kartice. Strašno i sramotno za sve one žene koje su zaista zlostavljane u svojim brakovima i koje na sve moguće načine pokušavaju savladati strah i napustiti nasilnika. Mislite li da njima pada napamet ići peglati kartice? Kao predsjednica Udruge za zaštitu žena i djece žrtava obiteljskog nasilja ne mogu ne odreagirati. Makar na ovom svom blogu. Ne mogu a da se ne upitam na što se svelo naše novinarsko pero? Znam da senzacije prodaju novine, povećavaju gledanost, ali nisu li ti isti novinari u jednom trenutku pomislili kako Simonom, dotjeranom, našminkanom u odjeći s potpisom, vrijeđaju sve žene žrtve obiteljskog nasilja? Ne mogu da se ne zapitam ni što rade nadležne institucije puštajući ih da oboje, javno zlostavljaju svoju kćer. A Simonu i Antu bi upitala zar je toliko važno biti javna osoba, pa pod bilo koju cijenu? Možda za takve osobe postoje i neke dijagnoze, ali kako nisam psihijatar neću davati mišljenje o tome. I sad početak naslova. Ana Magaš. Pita mene moja novinarka što ja mislim o tome kome treba dati dijete na skrb. Lucijanovim roditeljima ili Ani? I tu ja zastanem. Ulovim se kako ne znam uopće što bi mislila o tome. Ostaviti ga baki i djedu koji će ga, kao i do sada, trovati čitav život činjenicom da mu je majka ubila oca i da je zato treba mrziti? Ili ga dati Ani koja će zbog svog čina nositi posljedice čitav život. I to ne mislim pri tome na posljedice osude okoline, nego one posljedice koje će nositi u sebi i s čime će morati živjeti svaki dan, a to je činjenica da je ubila čovjeka s kojim je bila u braku, s kojim je iz nekih osjećaja jednom stala pred oltar i rodila mu dijete. Evo mi zadatak za ovaj vikend dok su cure kod oca. Razmišljati o tome. A dok ne razmislim sve vas grlim i šaljem vam...šta ono? Pusu i smajl Lagana |
- 21:13 - Komentari (52) - Isprintaj - #
subota, 26.07.2008.
Ono sve što znaš o meni...
|
Kako je lako ponekad napisati sve ono što pišem. Zapravo uvjeravajući samu sebe da tako zaista može biti. Ne pišem vam nikada o danima kada niz lice klize suze, a jecaji su bolniji od jecaja malenog djeteta koje očekuje majčin zagrljaj i utjehu. Na pišem vam ni o neprospavanim noćima. Ni o gotovo opsesivnom i gotovo svakodnevnom slaganju ormara i ladica, da samu sebe uvjerim da imam kontrolu nad nečim, pa bio to makar i savršen red u skrivenim od pogleda dijelovima stana. Ne pišem vam ni o noćima u kojima san dođe na oči tek nakon tablete za spavanje. Znate li kako je strašno pomisliti kako bi bilo popiti čitavu kutiju? Koliko sna je to? O noćima kada u dnevnoj sobi ugasim televizor, iako nemam pojma što sam gledala, i krenem u svoju sobu, pa onda ipak skrenem u sobu svojih Princeza i uvučem se pored moje Žute, primim je za ruku i zamolim za jedan san bez snova. Moj prijatelj je u svom komentaru napisao da bi volio biti čarobnjak ili vilenjak pa me dodirnuti čarobnim štapićem i pružiti mi sve što trebam i zaslužujem. A ja sam samo umorna od vjerovanja u bajke i čuda. Događaju li se ikome? Ako je tako zašto je moje čudo preskočilo mene, u vjeri i ljubavi beskrajnoj kao što je moja? Postoji li neka adresa na koju mogu poslati to pitanje? Volim bit majka. Zapravo, imam ponekad osjećaj da toliko volim biti majka da su sva djeca ovog svijeta moja. Ipak, ja sam i žena. I to, kako kaže moja prijateljica, Žena, sa velikim Ž. Ona koja treba biti voljena da bi bila najljepši cvijet u vrtu onoga koji joj tu ljubav pruža. Nekada nisam bila takva. Onda sam srušila sve zidove koje sam oko sebe bila podigla, da bi sebe sačuvala od nekih trajnih ozljeda, da bi ostala svoja. Nekada sam bila sebi dovoljna. Bila sam majka, voljela sam posao koji sam radila, bila sam prijateljica. Nikada ničija. Čak ni kada je na jednom papiru još uvijek stajao važeći potpis da nekome pripadam, nisam. Niti je on pripadao meni. Partneri u jednom odnosu u kojemu smo stvorili ono što možda sami ne bismo mogli. Ili bi ja tek bez njega mogla više? Tko zna? Razvrgnuli smo ugovor i svatko je dobio najviše onoga u što je najviše i uložio. Nekako je baš tako pravedno. Ipak ja sam Žena. I tek sada kada sam spoznala svu svoju snagu, ponestaje mi je. Želim podijeliti miris jutarnje kave s nekim kome pripadam. Želim podijeliti s njim i svoje brige i osjećaje. Želim se nafrnjiti zbog neke gluposti pa da me smekša pogledom i poljupcem. Želim se ljutiti i miriti s nekim kome pripadam. A ipak, kada navečer legnem pored njega i naslonim glavu na njegovo rame,želim znati da smo jedno s drugim podijelili svoje brige i strahove, te im tako oduzeli snagu. Da smo se i naljutili jedno na drugo, ali da je trenutak kada sklopimo oči jedno pored drugoga, onaj u kojem znamo da jedno drugom pripadamo i da smo zauvijek tu. Jedno za drugo. I da ljubav zaista pobjeđuje sve i vrijedi truda. Nije da baš tražim puno:).Ja vjerujem da će doći i taj dan. I vjerujem da bi i on to želio. To je želio i dok je bio živ. I znam da neće biti ljut. Ispunit ću ja ono davno dano obećanje. Ali, ne zbog njega, nego zbog sebe i one Žene u sebi. One koju je upravo on razotkrio, iako je uvijek bila tu, kao one strugalice koje zagrebete kovanicom i tada otkrijete da ste nešto dobili. Nekada i ne dobijete ništa, ali uzmete i drugu, jer sada znate da se ispod zlatnog ili srebrnog pokrova ipak krije nešto što se ne vidi, dok ne zagrebete. A ja ću biti. Kolikogod strugalica trebalo utrošiti. Vrijedi truda. I opet se sjetih jedne rečenice koju sam pronašla i poklonila vam ju odavno. Nada umire predzadnja, želja je nadživljuje. Dok imate želje, postoji i nada. Zato dragi moji prijatelji, želite. Želite i onda kada se svi ostali čude vašim željama. Kada misle da želite nemoguće. Želite. I ja, Lagana, znam da će vam se ostvariti. I da se želje ostvaruju i vama i meni. Samo treba željeti, željeti jako, biti siguran da je to zaista ono što želite i biti strpljiv. Budite mi hrabri, strpljivi i želite. Vaša Lagana P.S. Naslov je zapravo naslov jedne knjige koju preporučujem za pročitati |
- 13:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 19.07.2008.
...
|
Prvo bih se željela zahvaliti na predivnom komentaru jednog dobrog čovjeka kojeg sam imala sreće upoznati u životu i nadam se da ga mogu nazvati prijateljem. Htjela bih mu i reći koliko sam puta poželjela s njim pričati o njegovoj Princezi, njegovom Anđelu, koji je prerano otišao fizički iz života onih koji su je voljeli. Željela sam s njim pričati o njegovoj boli, ali možda ipak nisam toliko hrabra kako izgledam, jer sam se tada još uvijek bojala i svoje vlastite boli. Boli koja nije nestala ispod kamene ploče onog groba već je ostala duboko ukopana negdje u mojoj nutrini. Pomisli na sve ono što sam mogla imati i biti samo da je sudbina odigrala drugačije karte. Možda i vjerujem u sudbinu. Možda i vjerujem da se sve stvari u životu događaju s nekim razlogom.Možda sam pored svog Anđela zaista postala boljom osobom ili sam samo postala onakva kakva u biti i jesam. Ne znam. Još davno sam upamtila jednu misao, a glasi: Od svih tužnih rečenica na ovome svijetu najtužnija je: Moglo je biti.I kada dođemo do trenutka da više ne može biti možemo se prepustiti očaju i dopustiti tuzi da nas zauvijek zaustavi u vremenu i pokretu. Možemo razviti vlastitu bol do tolike mjere da od nje više ne prepoznajemo ni sreću ni nadu u nove početke. Možemo do kraja života živjeti svoju bol ili je možemo dostojanstveno nositi svjesni da smo upravo zbog te boli postali boljom osobom. Ja sam izabrala ovo drugo. Nisam izbrisala sjećanja. Nisam zaboravila osjećaje. I pustim suzama da teku kad god one to požele, jer isprana suzama tuga postaje manja. Ipak, nisu me ni moja tuga ni moja bol zbog onoga što je moglo biti zaustavile u vremenu i prostoru. Spoznala sam i svoju hrabrost i svoj snagu upravo iz boli koja me je lomila. Zahvalna boli što sam postala boljom osobom. Moja bol me naučila strpljenju, iako je, priznajem, zaista teško biti strpljiv i kada znaš da ćeš nešto dočekati. S tim se definitivno slažem. Jer nekada davno, a čini mi se kao da to i nije bio moj život, željela sam sve odmah, pa čak i onda kada nisam bila sigurna da to zaista želim. Još uvijek vjerujem da ima mnogo smijeha kojeg moram odraditi u svome životu. Još beskrajno mnogo sreće i ljubavi koje zaslužujem i koje mogu pružiti. I zbog svega toga, a i zbog obećanja koja sam dala, neću ostati zaustavljena svojom boli. Ostajem ponosna na uspomenu i na ono vrijeme koje mi je poklonjeno, ali idem dalje. Onako, kako sam jednom i napisala, dok je on još bio živ, umijećem malih koraka. I kada je ponekad zaista teško znam da se samo moram sjetiti svih predivnih trenutaka i znati da više nikada neću izreći:Moglo je biti. Jer bilo je i završilo je, upravo je tako trebalo biti. Za razliku od mog prijatelja, ja sam se stigla oprostiti i obećati da ću biti sretna. Vrijeme ne mogu vratiti, ali mogu ispuniti obećanje i znam da će mi on s neba namignuti dva i pol puta. A poznavajući ga vjerovatno će i zapjevati. Znam čak i koju će pjesmu izabrati. Vjeruj u ljubav, jer ljubav je sve. Zato, dragi moji, ako vam se jednog dana učini da čujete nekoga kako, bez imalo sluha, pjeva ove Oliverove stihove, a ne možete utvrditi odakle dolaze, znat ćete...Lagana je beskrajno sretna žena, koja je ispunila obećanje. Pusa i smajl...s njim je sve počelo:) |
- 13:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 09.07.2008.
Skoro će godina...
|
Opet ti pišem. Ne znam koliko je prošlo da ti nisam pisala ali to ne znači da nisam mislila na tebe. Gotovo 365 dana sad će a da nije prošao niti jedan da nisi bio u mislima. Da te večerima nisam pozivala u snove da te pitam za neki savjet ili samo da mi se nasmiješiš i namigneš dva i pol puta. Mislila sam da sam zaboravila sve one naše trenutke, ali nisam. Samo sam ih potisnula i oni su odjednom, baš nedavno izbili na površinu. Svi oni predivni dani koje smo imali. Sve one izgovorene riječi i pogledi koji su govorili jednako kao i naše šutnje. Pozivi na koje nismo odgovarali jer smo bili jedno pored drugog i to nam je bilo dovoljno. Pamtiš li kada si me prvi put nazvao svojom curom? Kada si me upoznao sa svim svojim kolegama iz susjednog grada koji su te došli vidjeti, a ti si poveo i mene, iako tada nismo bili zajedno dugo, tek par tjedana. Bila sam nenašminkana i raščupana, onakva kakva sam ti bila najljepša:). Bila sam nesigurna kako će me oni prihvatiti, ali tvoja ljubav, tvoja ruka u mojoj ruci i nakon nekoliko trenutaka bila sam s njima na ti i razgovarala kao da se znamo godinama. Pamtiš li kako si mi rekao, kada smo sjeli u auto iza toga, da sam divna? Pamtiš li kako si njima rekao da te je Bog eto ipak pogledao i poslao ti mene da te volim i da me voliš? Pamtiš li da su mi tada gotovo krenule suze? A oni su me na rastanku poljubili i rekli mi da te čuvam. Pitali su se vjerovatno mnogi što si mi ti trebao? I moji najbliži. Ponekad čak i ti sam. Pamtiš li kada sam ti rekla da sam s tobom postala bolja osoba? Rekao si mi da sam već došla predivna. Samo s tobom sam se rijetko šminkala jer si me volio baš takvu. Kada sam urlala da ne mogu izaći vani raščupana i bez imalo šminke zagrlio bi me i rekao mi:Meni si najljepša žena na Baloti. Odgovorila bi ti da si baš budala, ali budala koju volim:). Kako samo nisi imao sluha ali si mi obožavao pjevati:). Bilo je i teških dana. Bilo ih je puno. dana kada smo jedno drugome obećavali da nećemo plakati, a plakali smo, sakriveni. Plakala sam i onim noćima kada sam te držala za ruku dok si buncao i nismo znali da li ćeš doživjeti jutro. Tada si mi izgovarao ime u bunilu i pozdravljao se samnom, a ja sam samo ponavljala: Ne ideš ti nikuda, ne dam te lubavi moja. I dugo sam se borila i zadržavala te da još budeš tu. Da budeš dobro. Bilo ti je sve teže. Sve si manje snage imao, a ja sam te sebično pokušavala zadržati. Bila sam tvoja Princeza, tvoja Skockana, tvoja Ljubav...a ponekad čak i tvoja Kraljica:). Pamtiš li kada si mi prvi put rekao da sam tvoja Princeza? Ja pamtim. Dok smo zagrljeni šetali po onoj našoj obali, na koju poslije tebe više nikad nisam otišla, pogledao si me u oči, pomilovao po obrazu i rekao: Nikada nitko nije bio ovako moj, ti si moja Princeza. Želiš li biti? Rekla sam da ću ti biti što god poželiš. Nasmijao si se i rekao: Budalo moja...samo želim da budeš ti, ovakva kakva jesi i kakvu sam te zavolio:). To je bilo lako:).Pitao si me što ja želim da budeš ti. Moj odgovor je bio, pamtiš li? Budi živ, rekla sam ti. Samo to. Uh, puno tražiš, ali trudim se,nasmijao si se. Znaš kako me je nervirao tvoj crni humor! Ali ti si volio kad ja zakolutam očima i kažem:Glupane jedan,Tjerao si me da ti puno toga obećam da ću biti kada te više ne bude. I ja sam obećavala. Neka je obećanja zaista teško ispuniti ali ti me čuvaš pa znaš i da se trudim. Znaš ti da sam ja hrabra. To si mi rekao mnogo puta. Zapravo si rekao da je hrabrost voljeti te. I ti si bio hrabar jer si volio mene. Znao si da su moje rane zarasle, ali friži su ostali i ponekad su boljeli. Znao si kako me voljeti baš te dane. I friži su zaista prestajali boljeti. Ljubavlju si poništio svako mi naneseno zlo. Volio si me i ja sam voljela tebe. Znam to. A ja ću ti sad opet obećati. Bit ću sretna, bit ću hrabra i bit ću ja. E i da ne zaboravim, neću završiti s nekim prkanom i papkom, ali neću ni sa onim doktorom za kojeg si ti navijao:). Glupane jedan:). Znaš tu mi je lijepo, a Švicarska mi je hladna:). I bit ću sretna! Kako sam ti i obećala. A ti me čuvaj kako si obećao. Kad god poželiš dođi mi u snove i slobodno možeš i zapjevati:). Tvoja Princeza Lagana |
- 10:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 30.05.2008.
To do...
|
Inače ne spadam u one koji donose novogodišnje odluke, one koji imaju to do liste...nemam vremena za to:). Ali za ovo što ću vam sada reći možda nemam vremena, ali želje imam. Odlučila sam sanjati...ali i ostvarivati svoje snove. Samo hrabri to mogu. Valjda:). Ja ću biti. Bože kako volim svoje snove! Idemo ih ostvariti! I citat mjeseca...iz nekog filma je...zaboravila sam JA SAM SAMO JEDNA SJEBANA CURA U POTRAZI ZA RAZUMOM:)...Dobar! Pusa i smajl Vaša Lagana |
- 21:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #
četvrtak, 29.05.2008.
Znaš li...?
|
Voljet ću te zauvijek ! Tvoja |
- 20:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 30.04.2008.
Opet...ti
|
Opet si noćas pokucao na krhka vrata mojih nemirnih snova, otvorio ih i ušao, ovaj put možda nepozvan. Jesi li osjetio da si potreban, da uđeš možda čak i nepozvan. Rekla sam nešto ružno o tebi, govoreći o tuzi kojom sam te voljela, bio si ljut kada si stigao, u ionako nemirne moje snove, tvoj pogled je bio pun tuge i suza je kliznula niz tvoje lice, pružila sam ti ruku i osmijeh, suza je krenula stvarajući rijeku, a ti si me zagrlio, i kao da sam čula tvoj glas kako mi govori, da još uvijek me čuvaš, za nekog tko bit će me vrijedan, rekla sam ne ljuti se na mene, još sam tvoja. |
- 13:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Kad se poželim smijati...blogam. Kad mi se plače...blogam. Kad mi se vrišti...blogam. Po ovome ispada da bi trebala blogati cijeli život:). A tko sam ja? Ja sam Žena. Ja sam Mama. Ja sam Voljena. Ja sam nekad sretna. Ja sam nekad tužna. Ja ponekad plačem. Ja se ponekad smijem. Ja volim. I sve to za samo 36 godina...  moj mailić:)sicum@net.hr  Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega. Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod". Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba. Nauči me umijeću malih koraka. Antoine de Saint-Exupery Meni dragi: Mamina Mudrica Njegova je ljubav moja vodilja a želja rukohvat Neponovljiva i nikad nedorečena Draga cura koja ne voli čaj s limunom Ona...moja jedina...Ona prava Sanjar sa toplih mora zemljopisno mi je jako bliska:) onaj zbog kojega pravopisne i stilske greške u jednim dnevnim novinama možete pripisati samo tiskarskoj pogrešci:) Jedna od onih divnih žena onaj koji mi je ukazao povjerenje i dodijelio mi ministarsku fotelju-ma Medo jebote:) Moja jibica chrissy s njim bi voljela siditi na spitskoj rivi i razgovarati o životu kaže da je velika fizički:), a ja kažem VELIKA je dušom opaka lajavica:) prekrasne duše Moja Bridge Još jedna od žena sa velikim Ž Njene riječi dugo odzvanjaju bitan predivan par zbunio me naslov, ali ipak je 100% žena:) davno je potonula ali on još uvijek živi i divno piše mislim da bi s njim bija ludi dernek do jutra uz pivo i čevape:) moj dragi braco:) i njegovi jebivjetri ajme koliko vas još ima...naj te mi se idit:)...sve vas čitan a linkanje je u tijeku DARE TO BELIEVE! Once you make a decision, the universe conspires to make it happen. Ralph Waldo Emerson VEDRINA UMA Ono što nas najneposrednije usrećuje jest vedrina uma- ova je dobra osobina sama sebi nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine u sebi, valjalo staviti ispred svih drugih težnji. Artur Schopenhauer DARE TO BELIEVE! Perseverance is a great element of success: If you only knock long enough and loud enough at the gate, you are sure to wake up somebody. Henry W. Longfellow SASTOJCI SREĆE Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu. Artur Schopenhauer DARE TO BELIEVE! Make a true estimate of your own ability, then raise it 10 per cent. Norman V. Peale SANJARENJE Ništa na svijetu ne čini tako sretnim kao sanjarenje. Auguste Rodin DARE TO BELIEVE! The unseen energy that was once in Shakespeare or Picasso or Galileo, or any human form, is also available to all of us. That is because the spirit energy does not die, it simply changes form. Wayne W. Dyer SREĆA Najsretniji je onaj čovjek koji je učinio sretnima najviše drugih ljudi. DARE TO BELIEVE! There is only one real sin and thet is to presuade oneself that the second best is anything but second best. Doris Lessing DOBAR SAVJET Nije sreća u tome da se čini ono što se želi činiti, već u tome da se voli ono što se mora činiti. Sahtya Sai Baba VESELJAK Veseo čovjek je kao sunce; kud god ide osvjetljava. Turska poslovica CHANCES From the stones someone laid in our path a staircase could be built. PROTIV Blaženstvo se nalazi u ukusu, a ne u stvarima, i čovjek je sretan kad dobije ono što voli, a ne kad dobije ono što drugi smatraju da treba voljeti. F. La Rochefoucauld DARE TO BELIEVE!! Chance is the pseudonym God uses when He does not want to sign His name. Anatole France OVISNA SREĆA Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne možeš biti sretna osoba. Richard Bach SREĆA Drži sreću kao pticu: što nježnije i lakše! Bude li se osjećala slobodnom, ostat će ti rado u ruci. Fridrich Hebbel SREĆA Živjeti za druge nije samo zakon dužnosti već i zakon sreće. Auguste Comte ENTHUSIASM Nothing important was ever achieved without enthusiasm. SREĆA Čudno je to kako je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje. Ivo Andrić DARE TO BELIEVE!! Sometimes when I consider what tremendous consequences come from little things... I am tempted to think... there are no little things. Bruce Barton SREĆA I RAZUM Tko ima sreću nije mu potreban razum, tko ima razum potrebna mu je sreća. Njemačka poslovica SREĆA Što je sreća? Znati što se hoće i to strastveno željeti. Felicien Marceau SREĆA I MJERA Najsigurniji način da ne postaneš vrlo nesretan jest taj da ne zahtijevaš da budeš vrlo sretan. Artur Schopenhauer DARE TO BELIEVE! You have to leave the city of your comfort and go into the wilderness of your intuition. What you`ll discover will bw wonderfull. What you`ll discover will be yourself. Alan Alda TRENUTAK SREĆE Ne misli da je trenutak sreće nešto maleno. Sreća i postoji samo u kratkim trenucima. DARE TO BELIEVE! Follow your bliss and don`t be afraid, and doors will open where you didn`t know they were going to be. Joseph Campbell PITANJE - Jer kakva mi je to velika stvar pokazati zanos u vrijeme obilja? Istinska je veličina u tome da se čovjek predaje radosti kad voda oko njega raste. Isac B. Singer DARE TO BELIEVE! Angels fly because they take themselves lightly. G. K. Chesterton KAKO KAŽE IZREKA: Ako ne možeš preko prijeći, a ti prijeđi ispod. SINGER PERSPEKTIVA Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu. Helen Keller DARE TO BELIEVE! Courage is doing what you`re afraid to do. There can be no courage unless you`re scared! Eddi Rickenbacker ZNANJE O SEBI Poznavanje samoga sebe bitno je važan uvod u mijenjanje samoga sebe. Aldons Huwley DARE TO BELIEVE! Even if you`re on the right track, You`ll get run over if you just sit there. Will Rogers VLADANJE SOBOM Samo onaj koji se naučio vladati nad samim sobom, može biti gospodar vanjskim stvarima. Quedini DARE TO BELIEVE! You have to have emptiness before it can be filled. You have to exale before you can inhale. Tom Yeomans SREĆA Prava je tajna sreće u tome da mnogo zahtijevamo od sebe, a malo od drugih. Albert Guinon DARE TO BELIEVE! If every day is awakening, you will never grow old. You will just keep growing. Gail Sheehy |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||